MAMA,OPROSTI MI!

"Teško mi je uopšte da pričam o NJOJ. Ne znam ni odakle da počnem."-teškim i tromim glasom,umornim od plakanja,počela je priču. Dugo je o tome ćutala. Nikome nije ni pokušavala da objasni njihov odnos ni zašto su se tako često sukobljavale. Nije želela to,jer je to bila njena stvar i njen život koji se nije ticao nikoga osim nje. Danas je,posle nekoliko nedelja ćutanja o ovoj temi konačno rešila da progovori. Rešila je da svima objasni sve. Ako im je do toga stalo da sve saznaju!
"Recimo od početka. Kakvo je bilo tvoje detinjstvo? Zašto si u kasnijim godinama dolazila u konflikt sa NJOM? Šta je bilo to što tebe teralo da se sukobljavaš sa njom?"-začuo se dubok i smiren glas.
"Teško mi je o tome da pričam! Kako me niko ne shavata!?"
"Kako da te razumemo kada nikome ništa ne govoriš? Samo ćutiš i smeškaš se! I mi treba da pretpostavljamo šta ti je na duši!?"-začuo je plačni,histerični glas odmah do nje.
"Da li su ovo sve moji demoni? Da li vas ja to sanjam? Ko ste vi?"-pogled joj je i dalje bio prikovan za sliku u njenoj ruci i ženu koja je bila na toj slici. Izbledela i pohabana slika. Slikana u crno-beloj boji negde na Novom Beogradu u vreme kada je tek počinjalo da se gradi. A na slici nasmejana mlada žena u kasnim dvadesetim. Imala je crnu dugu i raspuštenu kosu. Beo ten i osmeh koji širi pozitivne emocije.
"Vidi! Taj NJEN čuveni razdeljak između zuba!"-na trenutak je podigla svoje crne suzne oči umorne od tolike krivice koje su se drugi trudili da stave na njena mala leđa. Trudila se da ne plače. Trudila se da ne pokazuje emocije,ali suze su same krenule,krišom se pojavile kotrljajući se niz suve i blede obraze. Dve suze jedna za drugom pale su na sliku u njenoj ruci. Razvukla je rukav crnog dzempera u pokušaju da obriše sliku. Kao da je želela da obriše sve one njihove svađe,sve one reči koje su u tim trenucima izgovarale ne mareći za posledice. A želela je da vrati vreme unazad i kaže joj ono što nikada nije mogla.
"Nikada ti nisam rekla koliko mi značiš. Nisam ti rekla da mi je svaka tvoja pomoć bila dobro došla. Nisam ti priznala da te VOLIM! Nikada ti nisam rekla da mi NEDOSTAJEŠ svaki put kada uđem u kuću. Mama,teško mi je da pričam i da mislim o tebi! Toliko mi teško da ne mogu disati! Boli me svaka misao na tebe! Morala si da odeš onako kako si najbolje znala-teatralno ostavljajući me da se pita šta sam uradila,šta je moglo da bude i šta će biti. Ostavila si me da se borim sa svim ovim emocijama koje me napadaju. Borim se sa uspomenama na tebe i nas. O,kako bih volela da si ovde i sve ti kažem pravo u lice-da te VOLIM iako si bila tako tetrala i meni slična! Nas dve smo bile toliko slične! To tek sada shvatam!"-jecala je i vrištala od bola.
"Da li sada shvatate zašto nikome ne pričam o sebi? Da li ste sada zadovoljni? Izvolite! Hranite se mojim bolom!"-vrištala je od besa,ali i plakala u isto vreme.
Hranili su se. Gledali je sa skrivenim smeškom u uglovima njihovih tananih usana kako pati,lomi se,pada. Voleli su pakao u koji je pala. Iako to nikada ne bi priznali ni sebi ni njoj...to se ipak videlo...njihova duša je odzvanjala od naslade njenog Hada! Ta slatka naslada tuđim bolom činila ih je tako grandioznim poput narodnih heroja! Konačno bi postali osvajači teritorije za kojom su žudeli godinama i vekovima. Konačna pobeda! Ne,nikada to ne mogu priznati sebi niti njoj koliko su uživali! Ali to su bili samo odjeci njihovih sitnih i malih duša,lažnih osmeha i reči koje nisu imale nikakvo značenje. Bili su prodani za šaku njenih suza i lomove njene duše.
Šta ih je teralo da je lome? Zašto su je mrzeli? Ne! Nisu je mrzeli,prezirali su je. Bila je sve ono što oni nisu mogli niti će ikada postati-bila je vlasnik sopstvenog života. Sama je donosila svoje odluke na osnovu svojih uverenja,a ne onako kako je društvo od nje to zahtevalo!
Večiti buntovnik!
"Da li vam je sada lepo? Da li uživate? Znate šta,bila mi je MAJKA! Bila je žena koja se borila za svaki deo mene. Nikada nije prestajala da bude uz mene iako su naše svađe nekada postajale takve da danima nismo pričale jedna sa drugom. Ni sada ne znam zbog čega smo se svađale. Bile su to male i nebitne sitnice. Mislim da se nismo slagale oko toga kako treba da organizujem svoj stan. Ili kako treba više računa da vodim o svojoj braći i sestrama. Ipak bila sam najstarija! Kako je ONA to volela da kaže! Nije se slagala sa mojim izborom životnog partnera. Misleći o njemu sve loše. O,mama!!! Zašto nisi mogla da poštuješ moje pravo na grešku? Zasto si imala potrebu da se mesas u svaki aspektak moga zivota? Bila tako...teska"-osvrnula se oko sebe pokušavajući da suznim očima razazna sve te silute koje su je okruživale i koje su do pre nekoliko minuta stajale pored nje. Međutim,nikoga nije bilo. Bila je sama! Samo ona i senke. Utvare!
Obrisale je oči vrhovima istog onog dzempera kojim je brisala staru fotogrfiju. "Ipak ste samo senek,utvare. Progonite me čak i u najtežim momentima! Zar vam nikada nije dosta?!"
U času najteže tuge jedna topla,nežna ruka uhvatila ju je za ruku ispunjavajući je bezbrižnošću. "Ne brini,mala moja. Sve će biti uredu. Onda kada se najmanje nadaš sreća će ti doći."
"Mama! Ali...zar je moguće?"-srce joj se u grudima stezalo kao da će pući-Ali...ti si...Ne,zatvoriću oči i ti ćeš nestati! Ti si samo još jedna utvara!"
"Ne. Nisam utvara."-prepoznala je glas.
Okrenula se nadajući se da ce biti ona. "Tata. Mislila sam da je..."-zagrlila ga je što je jače mogla-"Tako sam želela da je to ona. Želela sam da joj kažem sve ono što joj nisam rekla. Htela sam da joj kažem da je volim,da mi nedostaje...i da mi je žao...htela sam da joj se izvinim za sve........."
"Malena moja,ona je sve to znala. Bila je ipak majka. Znala je! Nemoj plakati."-poljubio ju je u čelo i onako kako je znao privio uz sebe oslobodivši je njenog tereta koji je dugo nosila. Znao je da sve njene suze obriše i sve tuge pretvori u osmehe. Što je i sada to činio. "Hjde,idemo napolje! Svi te čekamo! Nasmeši se i glavu gore,jer ona bi to želela da vidi na tvom tako lepom licu."
Blagim osmehom pokrio bi tugu. Ali ona nije imala snage da se nasmeje. "Hjde,idemo!"-prihvatila je njegov predlog.
"MAMA,IZVINI ZA SVE ONE DANE LOŠE I BAKSUZNE!
IZVINI ZA SVE ONE GLUPE,TEŠKE I RUŽNE REČI KOJE SAM TI GOVORILA! A BILE SU TEŠKE POPUT OLOVA.
IZVINI ZA SVE ONE MOMENTE MOJE LUDOSTI KADA SAM TEBE KRIVILA ZA SVAKI MOJ POGREŠAN IZBOR!
IZVINI ŠTO TI NIKADA NISAM REKLA DA TE VOLIM! IZVINI!!!
NADAM SE DA ĆEŠ ČUTI OVE MOJE REČI.
NEKA BUDU MOLITVA TEBI.
NEKA BUDE MOJ OPROŠTAJ SA TOBOM.
TVOJA NINA"

Коментари

Популарни постови са овог блога

SLOBODA ZA TEBE I MENE

SAMO TEBE SANJAM

ЛАГАО СИ ЛЕПО