Danas sam ok!
Danas sam ok. Juče sam htela plakati.
Kažu da će zima. kažu da će padati sneg. Mnogo toga kažu i obećavaju,ali ništa se ne ostvari.
Rekla sam sam sebi nemoj da si tužna,biće sve dobro,ali nikako mi danas to nije pošlo za rukom! Čak sam uspela da u fotokopir radnji napravim "veliki" račun za kopije u boji!
"Molim!?"-prebledela sam u trenutku,zaustavila dah i srčani udar je krenuo.
"Kako to? Za ovoliko stranica?"-bilo je moje drugo pitanje.
"Da,svaka stranica po 25 din. Boje su vrlo skupe."-bio je odgovor radnika.
"Ne,ovo nije moguće! Ovo se meni dešava prvi put!"-kako sada da objasnim da sam sve potrošila.
I danas je bio dan da ja potrošim ogromnu količinu novca.
Nije mi bilo dobro! Ali rekoh sebi: "Ok. To je samo danas. Neće tako bitii sutra! Sutra ću da stavim najlepši osmeh na lice i da pojačam muziku do kraja i probudim sve komšije!"
Tako ću i da uradim!
Danas sam ustala sa nekakvom tugom u srcu. Jutros sam poželela da se isplačem nekom na ramenu i kažem mu šta me muči. Ali nisam mogla,jer nisam želela da druge opterećujem svojim emotivnim problemima ili problemima koje muče moju dušu. Htela sam plakati. Htela sam nekome pokazati svoje suze i svoju bol zbog nemoći prihvatanja glupe sudbine. A tako želim da pobegnem odavde iz ovog ukletog grada,od kuće i ljudi koji su u mojoj blizini. Svi me guše! Svi nešto od mene zahtevaju! Guši me i ovaj prostor u kome spavam! I onaj krevet na kome spavam više mi ne odgovara! Sve mi je tesno i malo! I ova koža mi je tesna,kao da se duša bori sa telom koje samo stoji i ne pomera se!
Vrištala bih! Ali,avaj...ovo je civilizacija i bićeš žigosana kao ludača! Sve me boli kada vidim ljude koji su srćni. Boli me njihova sreća. Jer bih i ja želela sreću. Želela bih sreću i ljubav i uspeh...jer ih zaslužujem...zaslužujem ih...ali tako je teško biti srećan svaki dan kada uvek postoji neko ko poželi da se "nahrani" mojom srećom. A ja sam tu da im to dozvolim i pustim da se "hrane" mojom srećom,jer tako ih lečim...tako se oni leče,a ja ostajem slomljena na komade! Oh,kako bih volela da me takvi ljudi zaobiđu. Volela bih da pobegnem širom raširenih ruku i srca bilo gde.
Svi ovi ljudi koji prolaze pored mene su srećni! Želim i ja biti srećna!
Htela sam plakati,ali nisam mogla,jer bi me pitali šta mi je. Tada bih im rekla kao i po običaju:"Nije mi ništa. Ovo vreme je grozno. Šta da radim kada ne volim zimu." Slegla bih ramenima i okrenula bih se nastavivši da radim ono što sam započela. Ne bih mogla da plačem pred drugima,jer ne bih bila u stanju da im kažem šta me muči. Rekla bih sve ono što jeste i što nije,što bi povredilo mnoge i mene bi gledali očima nekog ko pati za propuštenim prilikama,žaleći me. E,to ne bih podnela! To NIŠTA čuvam samo za sebe!
TI SI TO MOJE NIŠTA! Ti za koje se moje srce uhvatilo i ne pušta te! Neću pitati ono što drugi pitaju. Čekaću odgovor. Ne želim da plačem. Želim da se smejem. Želim da se SMEJEM! ŽELIM DA SE SMEJEM!
U međuvremenu živeću punim plućima i nosiću te u srcu. Ako ikada budeš došao znaš gde sam.
Ovaj bol bi trebalo nestati vremenom.
Mora da nestane,jer život je pun prilika koje nam mogu ulepšati život. Sve će proći,zar ne?!Čak i tuga i sreća! Sve prolazi,jer,kažu,to je život!
Kažu da će zima. kažu da će padati sneg. Mnogo toga kažu i obećavaju,ali ništa se ne ostvari.
Rekla sam sam sebi nemoj da si tužna,biće sve dobro,ali nikako mi danas to nije pošlo za rukom! Čak sam uspela da u fotokopir radnji napravim "veliki" račun za kopije u boji!
"Molim!?"-prebledela sam u trenutku,zaustavila dah i srčani udar je krenuo.
"Kako to? Za ovoliko stranica?"-bilo je moje drugo pitanje.
"Da,svaka stranica po 25 din. Boje su vrlo skupe."-bio je odgovor radnika.
"Ne,ovo nije moguće! Ovo se meni dešava prvi put!"-kako sada da objasnim da sam sve potrošila.
I danas je bio dan da ja potrošim ogromnu količinu novca.
Nije mi bilo dobro! Ali rekoh sebi: "Ok. To je samo danas. Neće tako bitii sutra! Sutra ću da stavim najlepši osmeh na lice i da pojačam muziku do kraja i probudim sve komšije!"
Tako ću i da uradim!
Danas sam ustala sa nekakvom tugom u srcu. Jutros sam poželela da se isplačem nekom na ramenu i kažem mu šta me muči. Ali nisam mogla,jer nisam želela da druge opterećujem svojim emotivnim problemima ili problemima koje muče moju dušu. Htela sam plakati. Htela sam nekome pokazati svoje suze i svoju bol zbog nemoći prihvatanja glupe sudbine. A tako želim da pobegnem odavde iz ovog ukletog grada,od kuće i ljudi koji su u mojoj blizini. Svi me guše! Svi nešto od mene zahtevaju! Guši me i ovaj prostor u kome spavam! I onaj krevet na kome spavam više mi ne odgovara! Sve mi je tesno i malo! I ova koža mi je tesna,kao da se duša bori sa telom koje samo stoji i ne pomera se!
Vrištala bih! Ali,avaj...ovo je civilizacija i bićeš žigosana kao ludača! Sve me boli kada vidim ljude koji su srćni. Boli me njihova sreća. Jer bih i ja želela sreću. Želela bih sreću i ljubav i uspeh...jer ih zaslužujem...zaslužujem ih...ali tako je teško biti srećan svaki dan kada uvek postoji neko ko poželi da se "nahrani" mojom srećom. A ja sam tu da im to dozvolim i pustim da se "hrane" mojom srećom,jer tako ih lečim...tako se oni leče,a ja ostajem slomljena na komade! Oh,kako bih volela da me takvi ljudi zaobiđu. Volela bih da pobegnem širom raširenih ruku i srca bilo gde.
Svi ovi ljudi koji prolaze pored mene su srećni! Želim i ja biti srećna!
Htela sam plakati,ali nisam mogla,jer bi me pitali šta mi je. Tada bih im rekla kao i po običaju:"Nije mi ništa. Ovo vreme je grozno. Šta da radim kada ne volim zimu." Slegla bih ramenima i okrenula bih se nastavivši da radim ono što sam započela. Ne bih mogla da plačem pred drugima,jer ne bih bila u stanju da im kažem šta me muči. Rekla bih sve ono što jeste i što nije,što bi povredilo mnoge i mene bi gledali očima nekog ko pati za propuštenim prilikama,žaleći me. E,to ne bih podnela! To NIŠTA čuvam samo za sebe!
TI SI TO MOJE NIŠTA! Ti za koje se moje srce uhvatilo i ne pušta te! Neću pitati ono što drugi pitaju. Čekaću odgovor. Ne želim da plačem. Želim da se smejem. Želim da se SMEJEM! ŽELIM DA SE SMEJEM!
U međuvremenu živeću punim plućima i nosiću te u srcu. Ako ikada budeš došao znaš gde sam.
Ovaj bol bi trebalo nestati vremenom.
Mora da nestane,jer život je pun prilika koje nam mogu ulepšati život. Sve će proći,zar ne?!Čak i tuga i sreća! Sve prolazi,jer,kažu,to je život!
Коментари
Постави коментар